Pravo | Autor: | 7. Studeni 2013. | 1 komentar

Autorska prava autora softvera: što biste sve trebali znati o autorskom djelu i zaštiti? (1. dio)

2 Flares 2 Flares ×

Prilikom izrade računalnog programa (dakle bilo koje vrste softvera, pa tako i aplikacije za mobilni uređaj), postavlja se nekoliko važnih pitanja:

  1. tko je autor aplikacije;
  2. tko je vlasnik prava na aplikaciju;
  3. koje pravne korake je potrebno poduzeti s ciljem pravne zaštite aplikacije jednom kad je aplikacija izrađena;
  4. koja prava pripadaju programeru;
  5. kako se dijeli imovinska korist ostvarena aplikacijom i sl.

U ovom i sljedećem članku upoznat ćete neke od osnovnih termina vezanih uz autorsko pravo i prava koja proizlaze iz stvaranja nekog softvera, odnosno mobilne aplikacije.

1. Mobilna aplikacija kao autorsko djelo

Sve vrste softvera, pa tako i mobilne aplikacije, smatraju se autorskim djelom. Autorsko djelo su jedna od više vrsta intelektualnih tvorevina koje se štite različitim pravima intelektualnog vlasništva. Autorska djela štite se autorskim pravom (druge vrste zaštite su patenti, žigovi, industrijski dizajn i još neka, u koje računalni programi ne spadaju).

Da bi se mobilna aplikacija smatrala autorskim djelom, ona ipak mora zadovoljiti neke kriterije – mora biti originalna i imati individualni karakter. Dakle, najjednostavnije rečeno, ne smije biti kopija neke već postojeće aplikacije. To ipak ne znači da može postojati samo jedna aplikacija koja predstavlja npr. vodič kroz muzeje nekog grada i da nakon što je jedna izrađena nitko drugi više ne može na istu temu napraviti drugu aplikaciju te na njom imati zaštićeno autorsko pravo. Ne. To samo znači da se na istu temu mora napraviti nova aplikacija koja ima vlastite karakteristike koje je u dovoljnoj mjeri razlikuju od drugih već postojećih aplikacija na istu temu.

Još valja naglasiti da se ne može zaštititi sama ideja. Dakle, ako, na primjer, imam ideju da izradim aplikaciju koja bi radila na principu da na temelju fotografije određene osobe izbaci podatke o njezinoj visini, težini i konfekcijskom broju i svim tjelesnim mjerama – ta moja ideja sama po sebi ne uživa nikakvu zaštitu sve kod takvu aplikaciju doista i ne izradim. Tek kada je izradim, ona je zaštićena kao autorsko djelo.

S druge strane, autor mobilne aplikacije stječe autorsko pravo nad aplikacijom samim činom stvaranja aplikacije. Dakle, čim je stvori, bez da poduzme ikakve daljnje korake zaštite, zakon mu priznaje autorsko pravo nad njegovom tvorevinom. Zakon koji uređuje ova pitanja jest Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Dakle, čim programer stvori mobilnu aplikaciju, automatski ima sva zakonska prava koja pripadaju autoru djela. Ipak, iako zakon ne traži posebnu zaštitu da bi priznalo nekoga kao autora aplikacije, poduzimanje određenih koraka u cilju zaštite svojih autorskih prava je svakako visoko preporučeno upravo iz razloga što se možete naći u situaciji da morate dokazivati da ste upravo vi autor određene aplikacije.

2. Vlasnik ili autor aplikacije

Pitanje tko je vlasnik, odnosno nositelj autorskih prava najjednostavnije je kad je čitavu aplikaciju izradio samo jedan programer. Tada, naravno, sva prava pripadaju samo njemu i on ih može sam osobno realizirati ili ugovorom prenijeti određena prava na drugu osobu (obično pravnu osobu koja će plasirati aplikaciju na tržište i osigurati da donese neke financijske koristi).

Drugačija situacija se javlja kada programer radi kod nekog poslodavca te u okviru svog radnog odnosa izradi aplikaciju. Npr. radi za Samsung i za njega izrađuje aplikacije jer mu je to u opisu radnog mjesta. Tada se njegovim ugovor o radu ili drugim ugovorom kojeg ima s poslodavcem rješavaju pitanja kome pripadaju autorska prava. Obično se to uređuje na način da sva autorska prava pripadaju poslodavcu – dakle poslodavac je ovlašten plasirati aplikaciju na tržište i od nje ostvarivati dobit te tu dobit zadržati za sebe, a ovlašten je i tu aplikaciju plasirati pod svojim imenom, bez da ističe ime i prezime programera kao autora.

Programer u tom slučaju, dakle, prima plaću (možda i još neku stimulaciju povrh osnovne plaće) i to je njegova kompenzacija za izradu aplikacija. Ugovorom će se regulirati i da li programer trajno prenosi autorska prava na poslodavca ili samo na određeni vremenski period te da li prenosi sva prava ili samo neka, te svi drugi detalji.

Međutim, ukoliko u ugovoru ne piše ništa o autorskim pravima, tada sva autorska prava zadržava autor – programer. No, ako je on zaposlen u programerskoj kući pa se njegov posao sastoji od toga da za poslodavca stvara softver / aplikacije, tada poslodavac ima pravo iskorištavanja svih računalnih programa koje programer stvori.

S druge strane, Zakon o radu ne govori o autorskom djelu, već samo o “izumima i tehničkim unaprjeđenjima”, za koje ne daje definiciju što se smatra pod tim terminima, već samo kaže da ako su ostvareni na radu i u vezi s radom, da pripadaju poslodavcu, ali da radniku pripada određena naknada. Međutim, tehničko unaprjeđenje znači poboljšanu verziju ili inačicu već postojeće stvari, odnosno u ovom slučaju aplikacije. Dakle, ako programer radi u softverskoj tvrtki i u okviru svog zaposlenja napravi poboljšanu verziju već postojećeg programa ili aplikacije – takvo unaprjeđenje pripada poslodavcu, a programeru pripada određena novčana naknada.

Za sva pitanja i detalje odnosa poslodavca i radnika uvijek najbolje rješenje je predvidjeti ih u ugovoru s poslodavcem jer zakon nije dovoljno precizan i detaljan da bi svaku moguću životnu situaciju koja se može dogoditi nedvosmisleno riješio. Osobito u svijetu mobilnih aplikacija, koje su relativno nova pojava i koje se izuzetno brzo razvijaju, zakonodavstvo nije adekvatno i nije sposobno pratiti taj razvoj dovoljno brzo. A ne želite baš vi biti taj prvi slučaj na kojem će se neki sudac učiti i stvarati novu sudsku praksu, zar ne? Da biste imali pravnu sigurnost i točno znali koja prava, u kojem opsegu i kojem trajanju vam pripadaju, obavezno potpišite detaljan ugovor – kako s poslodavcem, tako i s koautorima aplikacije, o čemu govorimo u nastavku.

Koautorstvo: više programera kao autori aplikacije

U slučaju u kojemu više osoba sudjeluje u izradi jedne aplikacije pa se takvi dijelovi – naravno – ne mogu zasebno koristiti, već čine jednu cjelinu, jednu mobilnu aplikaciju, te osobe su koautori. Svaki od koautora ima pravo na jedan dio autorskih prava. Koliki je to dio, može se odrediti ugovorom između koautora, što je uvijek i najbolji put koji se preporučuje. Ugovorom se to može podijeliti na jednake dijelove, ali i različito od toga, ukoliko se već unaprijed zna da će doprinos jednog koautora biti veći od doprinosa drugog ili drugih, njemu se može dati veći dio (npr. 60:40 ako su dva ili 50:25:25 ako su tri i tako dalje u svim mogućim varijantama).

Ukoliko koautori nisu potpisali nikakav ugovor, a nije evidentno tko je napravio koji dio aplikacije i koliki je čiji doprinos, smatra se da su njihovi doprinosi podjednaki pa se i autorska prava dijele na jednake omjere.

Da bi se aplikacija plasirala na tržište, objavila u javnosti (npr. na stranici www.pokreniposao.hr ili na trgovini aplikacijama) potrebna je suglasnost svih koautora. Ukoliko jedan od koautora neopravdano uskrati svoju suglasnost, bilo koji od drugih autora može putem suda tražiti odluku koja će zamijeniti tu suglasnost za objavu ili korištenje aplikacije.

No, budući da se sudska odluka može dugo čekati, često i više godina, naravno da aplikacija koje je u trenutku stvaranja novost na tržištu za nekoliko godina može biti posve beskorisna i neprofitabilna. Stoga je takva pitanja najbolje odmah ugovorno riješiti među koautorima na način da se u ugovoru stavi da svi potpisnici daju svoju suglasnost da se aplikacija nakon dovršetka izrade objavi i plasira na tržište.

Ugovor kojime se uređuju međusobni odnosi koautora može i ne mora biti ovjeren kod javnog bilježnika te može biti i razmijenjen putem elektroničke pošte, ali se, sa ciljem lakšeg dokazivanja u slučaju eventualnog spora, uvijek preporučuje ovjeriti potpise na ugovoru kod javnog bilježnika.

U drugom nastavku ovog članka bit će više riječi o pravnoj zaštiti, pravima koja pripadaju programerima kao i raspodjeli imovinske koristi od prodaje aplikacije.

 

Imate li pitanje za Tanju, vezano uz neku od ovih tema? Predlažemo da ga postavite na forumu Pravo!

Autor: Tanja Vranjican Đerek

Tanja Vranjican Đerek

Tanja je diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. radi u odvjetništvu. U međuvremenu magistrirala na Sveučilištu u Cambridgeu, UK, na temu Prodaja putem Interneta. Jedno od područja na kojima je magistrirala je također pravo intelektualnog vlasništva, od kojih je jedno i autorsko pravo koje se tiče softvera. Također radi kao vanjska suradnica Pravnog fakulteta u Zagrebu držeći vježbe iz praktične nastave.