Osobe s invaliditetom i nacionalne manjine, Pravo | Autor: | 6. Ožujak 2014. | 0 komentara

Kako su regulirana prava nacionalnih manjina, uključujući i prednost pri zapošljavanju?

0 Flares 0 Flares ×

Nacionalne manjine se po Ustavu i zakonu smatraju posebnom kategorijom stanovništva koja uživa potporu i zaštitu države te za koju, između ostalog, vrijedi pozitivna diskriminacija u pogledu zapošljavanja. Navedeno znači da se pripadnicima nacionalnih manjina koji se kandidiraju za određeno radno mjesto u upravnim tijelima na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, odnosno pravosudnim tijelima, osigurava odgovarajuća zastupljenost pružanjem prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima.

Pobliže određenje nacionalnih manjina, kao i njihov položaj unutar demokratskog sustava naše države regulirani su najvišim državnim pravnim i političkim aktom – Ustavom, što kategoriji nacionalnih manjina daje poseban značaj i težinu. Međunarodnim ugovorima, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao i posebnim zakonima, prava nacionalnih manjina još su detaljnije razrađena.

Cilj ovog članka jest dati prikaz ključnih akata na kojima se temelji poseban položaj nacionalnih manjina i daje njihovo određenje (definicija), zatim navesti temeljna tijela i institucija koje se brinu o provođenju politika glede nacionalnih manjina, opisati proceduru ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina, kao i pružiti ocjenu postojećeg stanja u pogledu provođenja ustavnih i zakonskih odredbi.

Definicija nacionalnih manjina i pravni okvir

Nacionalne manjine definirane su Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina na način da se nacionalnim manjinama smatraju skupine hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske, a njeni članovi imaju etnička, jezična i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja za očuvanjem tih obilježja.

Ustav Republike Hrvatske, u svojim izvorišnim osnovama, navodi da je Republika Hrvatska ustanovljena kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji se smatraju njezinim državljanima, a kojima se ujedno jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Sukladno načelu slobodnog opredjeljenja u pogledu izjašnjavanja nacionalne pripadnosti koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom, kao i kulturna autonomija. Svaki državljanin Republike Hrvatske ima:

  • pravo slobodno se izjasniti da je pripadnik neke nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, i
  • pravo ostvarivati sam ili zajedno s drugim pripadnicima te nacionalne manjine ili zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina prava i slobode propisane Ustavnim zakonom i druga manjinska prava i slobode propisana posebnim zakonima.

Pravo na izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti strogo je osobno pravo što znači da je neprenosivo i ne može se oduzeti. Osobno pravo omogućava njegovom nositelju da se slobodno izjasni glede sadržaja prava i nikome nije dopušteno utjecati na to kako se neka osoba opredjeljuje u pogledu svoje nacionalne pripadnosti. Kazneni zakon propisuje da će se kazniti svatko tko pripadniku nacionalne manjine uskrati ili ograniči pravo na slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti ili na kulturnu autonomiju (čl. 126. pod nazivom Povreda slobode izražavanja nacionalne pripadnosti), a slobodno izjašnjavanje nacionalne pripadnosti još je omogućeno i Zakonom o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2011. godine, u kojemu stoji da se pripadnici nacionalnih manjina o pitanjima glede nacionalne i vjerske pripadnosti mogu slobodno izjasniti (čl. 7. Zakona).

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj ima 4.284.889 stanovnika od čega je 328.738 pripadnika nacionalnih manjina, odnosno 7,67% od ukupnog broja stanovnika. Od toga Srba je najviše i to 186.633 ili 4,36%, zatim Bošnjaka, Talijana i Albanaca 31.479 ili 0,73%, 17.807 ili 0,42% odnosno 17.513 ili 0,41%, a slijede Romi, Mađari i Slovenci sa 16.975 ili 0.40%, 14.048 ili 0,33% i 10.517 ili 0,25%, a potom slijede ostali kao što su Austrijanci, Bugari, Crnogorci, Česi, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, Vlasi i Židovi.

Institucionalni okvir

Pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju većinu svojih posebnih prava putem redovitih institucija Republike Hrvatske, čime im se osigurava društvena integracija, štiti ih se od getoizacije i omogućava razvoj njihova kulturnog i nacionalnog identiteta. Dva su temeljna tijela u Republici Hrvatskoj koja se brinu za provođenje politika vezanih uz nacionalne manjine, i to:

Ured za ljudska prava utemeljen je 2012. godine spajanjem dvaju ureda – za ljudska prava i nacionalne manjine, a brine se i prati ostvarivanje prava nacionalnih manjina predviđenih Ustavnim zakonom. Ured usko surađuje s drugim državnim tijelima i tijelima državne uprave, a posebno sa Savjetom za nacionalne manjine. Što je vrlo značajno, u zadaće Ureda spada izrada stručne podloge nacionalnih programa i planova, a Ured još i redovno izrađuje za Vladu Republike Hrvatske izvještaj koji se podnosi Hrvatskom saboru kojim se prati realizacija akcijskih planova i provedba Ustavnog zakona. Posljednji takav izvještaj Vlade Hrvatskom saboru za 2013. godinu može se naći na internetskim stranicama Hrvatskog sabora.

Također, Savjet za nacionalne manjine, kao krovno tijelo na državnoj razini koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina, ima značajnu ulogu u praćenju i poboljšanju života nacionalnih manjina Republike Hrvatske. Savjet ima pravo predlagati Hrvatskom saboru i Vladi teme te im davati mišljenja, a ujedno ima pravo i tražiti te dobiti podatke od tijela državne, područne i lokalne vlasti. Uloga, zadaci, ustroj i prava Savjeta za nacionalne manjine definirani su člancima 35. i 36. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Pored navedenih, a na razini jedinica lokalne samouprave, osnivaju se Vijeća nacionalnih manjina kao neprofitne pravne osobe koje se upisuju u Registar vijeća koji se vodi pri Ministarstvu uprave Republike Hrvatske. Dva ili više Vijeća se mogu udružiti u koordinaciju vijeća sa ciljem zastupanja manjinskih interesa na područnoj ili državnoj razini. Upravo bi vijeća mogla biti prvi korak za sve one koji smatraju da im je neko pravo kao pripadnika nacionalne manjine povrijeđeno, odnosno za one koji se žele organizirati bilo lokalno ili regionalno ili naposljetku djelovati na promicanju prava manjina na državnoj razini.

Procedura ostvarivanja prava

Kad govorimo o proceduri ostvarivanja prava nacionalnih manjina, na ovome mjestu prije svega mislimo na ostvarivanje prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima. Naglašavamo da je osoba, pripadnik nacionalne manjine, ovlaštena u prijavi na natječaj za radno mjesto pozvati se na svoje pravo prednosti zapošljavanja u odnosu na ostale kandidate, pod jednakim uvjetima, i to bez obveze na dostavu dokaza glede vlastite nacionalne pripadnosti barem u ovoj fazi.

Naime, Ustavnim zakonom je osigurana zastupljenost pripadnicima nacionalnih manjina u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima, kao i u tijelima uprave jedinica samouprave. Pritom se vodi računa o sudjelovanju nacionalne manjine u broju stanovnika na lokalnoj, područnoj ili državnoj razini, a posebno se uzimaju u obzir akti o politici zapošljavanja iz kojih je vidljiv broj radnih mjesta koja se otvaraju u pojedinim tijelima. Navedeno je ugrađeno u posebne zakone kojima se regulira postupak zapošljavanja u državnu službu, kao npr. Zakon o sustavu državne uprave te Zakon o državnim službenicima.

Nakon prijave na natječaj i pozivanja na pravo prednosti, Ministarstvo uprave imenuje predstavnike u natječajnu komisiju i time osigurava praćenje natječaja, odnosno ostvarenje prednosti pripadnicima nacionalnih manjina pod jednakim uvjetima u odnosu na ostale kandidate. Štoviše, nakon što se okonča postupak zapošljavanja koji nije doveo do željenog rezultata za pripadnika nacionalne manjine,  kandidat može podnijeti žalbu na rješenje o prijemu, i to Odboru za državnu službu putem tijela koje je rješenje donijelo. U žalbi se mora pozvati na svoje pravo kao pripadnik nacionalne manjine (ali samo ako se prethodno u prijavi na to pravo pozvao) te navesti da smatra da mu je  pravo uskraćeno. Ako pripadnik nacionalne manjine nije zadovoljan odlukom Odbora, kao i u slučaju da Odbor uopće ne donese odluku po žalbi, kandidat može podnijeti tužbu jednom od četiri prvostupanjska Upravna suda Republike Hrvatske (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek).

Ocjena postojećeg stanja

Ministarstvo uprave je početkom 2013. analiziralo stanje zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave. Prikaz broja ukupno zaposlenih i broja zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina u središnjim tijelima državne uprave, uredima državne uprave u županijama te uredima Vlade Republike Hrvatske i ostalim državnim tijelima na dan 31. prosinca 2011. i 31. prosinca 2012. godine:

Godina Ukupan broj zaposlenih Broj zaposlenih nacionalnih manjina Postotni udio nacionalnih manjina
2011. 52.165 1.783 3,41%
2012. 51.864 1.752 3,38%

 

Prema podacima od 31. prosinca 2012. godine od službenika i namještenika iz reda pripadnika nacionalnih manjina u navedenim je tijelima najviše zaposleno Srba – 1.267, koji čine 2,43% ukupnog broja zaposlenih, zatim Mađara – 89, Čeha – 79, koji čine 0,15% zaposlenih; Bošnjaka – 70, Talijana – 56, Slovenaca – 54, te Albanaca – 18, kao i dva pripadnika romske nacionalne manjine.

Nažalost istodobno je vidljiv trend opadanja udjela zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave unatoč utrošenih preko 130 milijuna kuna u 2012. godini za njihovu potporu i zaštitu. Naime, 2009. godine bilo je 4,2 posto pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom broju zaposlenih u državnoj upravi, da bi godinu kasnije ta brojka prvo je pala na 3,35 posto, zatim u 2011. na 3,41 posto te u 2012. godini na 3,38%. Jednim dijelom, ovaj se trend može opravdati Odlukom o zabrani novog zapošljavanja iz 2009. godine koja je utjecala na smanjenje broja novih zapošljavanja u tijelima državne uprave, a tako i manjim brojem novozaposlenih pripadnika nacionalnih manjina.

Ako se s državne razine spustimo na razinu jedinica samouprave, možemo izdvojiti da se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se i zastupljenost u tijelima uprave jedinica samouprave. U popunjavanju tih radnih mjesta pripadnici nacionalnih manjina također imaju prednost pod istim uvjetima. Općine i gradovi u kojima pripadnici manjina u stanovništvu sudjeluju s više od 15% te županije u kojima manjine sudjeluju s više od 5%, odnosno jedinice koje imaju obvezu osigurati razmjernu zastupljenost pripadnika manjina u predstavničkom tijelu obvezni su, planom prijama u službu utvrditi popunjenost upravnih tijela jedinica i planirati zapošljavanje potrebnog broja pripadnika nacionalnih manjina radi ostvarivanja zastupljenosti nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica. I dok je prema Zakonu o sustavu državne uprave donesen Plan prijama pripadnika nacionalnih manjina u državnu službu u tijela državne uprave za razdoblje 2011. do 2014. godine (u kojemu se mogu naći broj i vrsta radnih mjesta koja su predviđena za pripadnike nacionalnih manjina), odnosno Zakonom o državnim službenicima propisano da se planom prijama u državnu službu utvrđuje popunjenost radnih mjesta i planira zapošljavanje potrebnog broja državnih službenika pripadnika nacionalnih manjina, dotle je Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi propisano da se u jedinicama samouprave planom prijama u službu utvrđuje i popunjenost radnih mjesta u upravnim tijelima pripadnicima nacionalnih manjina te planira zapošljavanje potrebnog broja pripadnika nacionalnih manjina.

Pri raspisivanju natječaja, jedinice samouprave koje u svojim upravnim tijelima nisu osigurale zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina sukladno Ustavnom zakonu, dužne su to navesti u tekstu natječaja, kao i navesti da su se kandidati – pripadnici nacionalnih manjina koji žele iskoristiti svoju zakonsku prednost – u prijavi na natječaj dužni pozvati na to pravo te da kandidat, pripadnik nacionalne manjine, ima prednost u odnosu na ostale kandidate samo pod jednakim uvjetima. Zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina u upravnim tijelima jedinica samouprava na dan 31. prosinca 2012. bilo je 594 ili 4,57%. Od toga je najviše Srba -331, zatim Talijana – 90, a slijede Bošnjaci, Mađari, Slovenci, Česi, Crnogorci, Slovaci . Makedonci, Nijemci itd.

Također, korisni dokumenti na temelju kojih se ocjenjuje postojeće stanje i daju smjernice daljnjem napretku u području ostvarivanja prava nacionalnih manjina jesu akcijski planovi za provedbu ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a posljednji takav akcijski plan donesen jest onaj za razdoblje od 2011. do 2013. godine. U navedenom je planu ocijenjeno da u upravnim tijelima pojedinih lokalnih jedinica nije ostvarena zadovoljavajuća zastupljenost, između ostalih razloga, i zbog nepovoljnih gospodarskih prilika uzrokovanih recesijom koje su trajale i tijekom 2010. godine. Međutim, kritika bi se mogla iznijeti da su dosad većine planova i akcija bili usmjereni na Rome, dok su ostale nacionalne manjine zanemarene.

Ministar Uprave Arsen Bauk je nedavno  (u veljači 2014. godine), prilikom rasprave u Hrvatskom saboru o Izvješću Vlade Republike Hrvatske o provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku proračunskih sredstava osiguranih za 2012. godinu za potrebe nacionalnih manjina, istaknuo da…

Kao i u prethodnom izvještajnom razdoblju i tijekom 2012. godine može se konstatirati nedovoljan napredak u području uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina i zastupljenosti nacionalnih manjina u tijelima državne uprave. I dalje je na snazi odluka o zabrani novog zapošljavanja iz prosinca 2009. godine što je općenito rezultiralo manjim brojem novih zapošljavanja u tijelima državne uprave tijekom 2012. godine pa i manjim brojem novozaposlenih pripadnika nacionalnih manjina.

Spomenuto Izvješće prihvaćeno je na sjednici Hrvatskog sabora 7. veljače 2014. godine. Međutim,u usmenoj raspravi istaknuto je da gore citirano objašnjenje dano u Izvješću, a koje je usmeno prezentirao ministar Bauk, po kojem se smanjenje zastupljenosti manjina u tijelima uprave obrazlaže kao posljedica Odluke Vlade Republike Hrvatske iz prosinca 2009. godine o zabrani novog zapošljavanja u tijelima državne uprave i stručnim službama i uredima Vlade RH, nije zadovoljavajuće jer je za cijelo vrijeme trajanja te Odluke bilo zapošljavanja, ali je zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina bilo minimalno. Dakle, donesen je zaključak da se, s obzirom na ovakvo stanje, u narednom razdoblju mora puna pozornost posveti donošenju i ostvarivanju planova prijama pripadnika nacionalnih manjina u tijela državne, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i u pravosudnim tijelima u kojima zastupljenost manjina također nije na razini zajamčenoj zakonom.

Tijekom rasprave u Saboru izraženo je i mišljenje da nisu u dovoljnoj mjeri obrazloženi uzroci nedovoljnog napretka u ostvarivanju pojedinih prava nacionalnih manjina, a što je bitna pretpostavka za poduzimanje učinkovitijih mjera ubuduće.

U raspravi je konstatirano kako je iz Izvješća razvidno da je – što se radnih pitanja tiče – dosta učinjeno na području zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave, međutim, istaknuto je da, kao i ranijih godina, nema zadovoljavajućeg napretka u područjima zastupljenosti  pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne i lokalnom uprave, te u pravosudnim tijelima, kao i u upravljanju lokalnim poslovima.

Praktični problemi

Unatoč stanju na papiru prema kojem pri zapošljavanju u državnu službu deklarirani pripadnik manjine ima prednost, situacija u stvarnosti je takva se tim istim pripadnicima manjine nije ni najmanje lako pozvati na to svoje manjinsko pravo pa ga najčešće niti ne koriste jer postoji psihološka blokada u tom pravcu. Kako se nitko se nije dužan izjasniti o nacionalnoj pripadnosti i opredjeljenju, teško je i precizno utvrditi kolika je zastupljenost pripadnika manjina u državnoj upravi. Napominjemo da se prednost odnosi samo na državne službe. Tako je bilo primjera da su se kod natječaja za druga radna mjesta kandidati pozivali na to svoje pravo, što naravno nije uvaženo. Odnosno u državnim institucijama pozivali se su se osobe koje su kandidirale za pomoćne poslove (npr. čistačice), što se naravno u njihovom slučaju ne primjenjuje. S druge strane, bilo je i primjera gdje se konkurent nije pozivao na to svoje pravo tijekom natječaja, a onda kada nije dobio posao je predmetno istaknuo u žalbi. U tom slučaju se žalba, naravno, ne može uvažiti jer se manjinsko pravo mora istaknuti tijekom prvostupanjskog postupka.

Mirjana Krizmanić, umirovljena profesorica psihologije na ovu temu kaže: „Iskustva sa zakonom o pozitivnoj diskriminaciji pripadnika manjina, bilo kojih, često pokazuju da ga ljudi ne žele koristiti kako ne bi bili ili postali “obilježeni”, ili kako im se ne bi prigovorilo da su koristili neke beneficije. U visoko civiliziranim zemljama, u kojima je stanovništvo upoznato s razlozima donošenja zakona ili propisa u prilog pozitivne diskriminacije, tome nije tako, ali taj uvjet visoke civiliziranosti i obaviještenosti pučanstva kod nas još uvijek nije ispunjen“.

Nažalost postoji i niz primjera iz prakse u kojima se pravo na pozitivnu diskriminaciju pripadnika manjine nije poštivalo, unatoč tome što je udovoljavao sve uvjete kao i protukandidat, a ujedno se pozvao i na svoje pravo prednosti pri zapošljavanju. Dakle, i dalje postoji opstrukcija donesenih zakona koje je Hrvatska donijela na području prava pripadnika manjina.

Zaključak

Hrvatski pravni sustav bogat je odredbama kojima se podupiru i štite nacionalne manjine, i to kako odredbama sadržanima u najvažnijim aktima – Ustavu i međunarodnim ugovorima, tako i drugim vrlo značajnim izvorima prava – Ustavnom zakonu i drugim zakonima. Navedenim su propisima nacionalne manjine pozitivno diskriminirane u pogledu zapošljavanja u tijelima državne uprave, pravosuđa, kao i upravnim tijelima jedinica samouprave, dok se institucionalnim okvirom osigurava ostvarivanje prava nacionalnih manjina putem posebnog Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine osnovanog pri Vladi Republike Hrvatske te Savjeta za nacionalne manjine. Putem navedenih tijela omogućava se svim pripadnicima nacionalnih manjina izravna komunikacija u svrhu dobivanja odgovora na pitanja koja se tiču ostvarivanja njihovih prava i drugih potrebnih informacija.

U pogledu zapošljavanja nacionalnih manjina, kandidatima za radna mjesta u tijelima državne uprave, pravosuđu ili tijelima uprave jedinica samouprave omogućeno je pozvati se na svoje pravo prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima i time lakše doći do zaposlenja. Kandidati to nisu dužni napraviti, ali jednako tako nisu niti dužni podastrijeti posebne dokaze u fazi prijave na natječaj kako im se ne bi otežalo prijavljivanje.

Ipak, nažalost – kao i u mnogim drugim područjima koja se tiču zaštite ljudskih prava – velik je raskorak između stanja „na papiru“, odnosno prava koja jamče zakoni, i stanja u stvarnosti, odnosno konkretne realizacije tih zakonskih prava. Dakle, unatoč postojanju mnogih akata i dokumenata, još ima dosta prostora u pogledu poboljšanja stanja zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina, i to prvenstveno s obzirom na postizanje njihove odgovarajuće zastupljenosti u upravnim tijelima. Nadamo se da će i ovaj članak djelovati u smjeru oživljavanja proklamiranih zakonskih načela ili barem u smjeru pravodobnog i točnog informiranja svih pripadnika nacionalnih manjina koji traže zaposlenje, ali i šire javnosti.

Imate li pitanje vezano uz ovu tematiku? Predlažemo da ga postavite na forumu!

Autor: Tanja Vranjican Đerek

Tanja Vranjican Đerek

Tanja je diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od 2004. radi u odvjetništvu. U međuvremenu magistrirala na Sveučilištu u Cambridgeu, UK, na temu Prodaja putem Interneta. Jedno od područja na kojima je magistrirala je također pravo intelektualnog vlasništva, od kojih je jedno i autorsko pravo koje se tiče softvera. Također radi kao vanjska suradnica Pravnog fakulteta u Zagrebu držeći vježbe iz praktične nastave.